#mirisnepriče Brijuni

#mirisnepriče Brijuni

Ne pitajte me o istinitosti ovih priča… I odakle znam detalje. #mirisnepriče dokaz su da život imitira umjetnost. I obrnuto. Ne razmišljajte… Čitajte… Osjećajte erotiku i emociju… mirise koji traju… 

 

Između oblaka stidljivo je virilo sunce. I tek lagano strujanje zraka pomicalo je hotelsku zavjesu. Vruće je.

Na noćnom ormariću popijena je čaša vode. I još mali ostatci leda naslućuju da je netko pio hladnu vodu maločas. Tišinu razbija zvuk iz kupaonice. Tuširam se prije spuštanja na doručak.

 

Znam da ću ga danas vidjeti. Voda klizi niz moja leđa baš kao što zamišljam njegove prste. Brojim kapi. Čujem srce kako kuca. Ubrzano. Uzbuđen sam. Osjećam kako mi krv žari kroz cijelo tijelo.

 

Uzimam bijeli hotelski ručnik. Grlim se. Onako kako bih htio da me on grli. Brišem dio po dio svog tijela… i osjećam njegovu bradu na svojim ramenima, na svojim leđima, bedrima… (Da li bi me ugrizao ili tek zgrabio dok bi me onako udario po guzici!?) S mobitela puštam lagani jazz… Vrijeme je za doručak. 

 

S terase se pruža pogled na more… Sivo, zeleno, plavo… Miješaju se boje tog beskraja ispred mene baš kao što se te boje miješaju u njegovim očima. Nebo, more, njegove oči imaju jednu zajedničku osobinu – beskrajnost.

Ne(mir) koji stvara sve(mir). Mir.

 

Taj doručak i to jutro kao da su trajali duže… Kao da je sat duplirao vrijeme jer je znao da ga čekam. Vidim da se brod približava. Između hortenzija pratim brod koji je sve bliže. Tu je. Začas ću ga vidjeti. I tih 10ak minuta činili su se poput zbroja svih onih prijašnjih sati. To je valjda tako kad se čeka nekog u koga si zaljubljen!?

 

Hodam. Želim ga vidjeti čim prije. I zagrliti. Osjetiti mu dah i parfem. Oduvijek je mirisao najbolje od svih.

I drugačije.

 

Osjećam da mi vibrira mobitel. Poruka. “Čekat ću te u Aleji pinija.”

 

Brijuni su zaista čarobni, ali ta aleja ima najljepše svjetlo od svih mjesta na otoku. A on najbolje oko za svjetlo i prostor…

 

Brže se vraćam prema hotelu, palim električni automobil i krećem. Prolazim otok dok mi kroz kosu lagano struji zrak. Smijem se… volim na ravnijim dijelovima ubrzati pa poskočim s automobilom i osjećam se kao dijete u lunaparku. Ali zar život i nije poput lunaparka? Prepun iznenađenja koja trebamo otkriti i u kojima trebamo uživati širom otvorenih očiju i s najvećim osmjehom. Jer najbolje se životu i pokazuju zubi tako da se nasmiješ.

 

Tu sam.

Kao ispred najvećeg svetišta. Krošnje nadvijaju asfaltirani put poput kupole stvarajući najljepši hlad.

Između krošnji sunce se igra bojama. Od zelene do crvene. U dnu aleje čini se kao da pinije gore.

Osjećam vrućinu u sebi.

 

Silazim s automobila i hodam prema njemu.

 

Košćate ali snažne ruke muškarca me grli. Naslanjam glavu na njegova prsa. Šarena košulja koju nosi lagano je otkopčana tako da mu ljubim vrat. Osjećam mu miris i okus kože. Slano. Zatvaram oči. Vrijeme staje.

Vrijeme i tako s njim ne mjerim minutama niti udaljenost kilometrima. Vrijeme s njim mjerim otkucajima srca,

a udaljenost onom tankom niti što ih spaja. Htio sam mu izgovoriti ime, pitati ga kako je, ali dao mi je sa par izgovorenih slova “sššš” jasno do znanja da šutim. Da uživam. Da se prepustim. Riječi i tako kvare najljepše trenutke. A divno je kad s nekim možeš šutjeti. I uživati.

 

Svojim snažnim rukama grlio me baš onako kako sam oduvijek htio. Jednom rukom je lagano klizio preko moje majice mojim leđima. Stisnuo me jako uz sebe. Osjećao sam njegov mir.

 

Tiho sam mu šapnuo “ne trebam te, ali te želim”. Želim te uz sebe. Po sebi. I u sebi.

 

Poljubio sam ga kratko. Nježno. Kao kad diraš orhideju pa si pažljiv u svakom trenutku.

 

Mirisao je na nešto svježe. Bergamot je bio u zraku. A u zraku je bila i sva divljina dvoje ljubavnika koji se vide nakon nekog vremena i željni su jedno drugog.

 

Napravio sam korak unazad i taman dok sam okrenuo leđa pogledavši prema automobilu koji sam parkirao uz rub aleje, približio mi se s leđa i zagrlio me opet. Osjećao sam svaki dio njegovog tijela na sebi.

Šapnuo mi je na uho nekoliko francuskih stihova i nasmijao se jer je znao da ne znam što znače.

Ali ima nešto slatko u tom neznanju.

Ljubio mi je vrat. Osjećao sam njegovu bradu kod svog uha. Odvezao mi je maramu i pustio ju s naletom vjetra… Gledali smo kako se igra s pinijama…

Dotaknuli smo vječnost.

Onda sam se okrenuo i pogledao ga ravno u oči. Bile su tamnije nego inače. Dubina aleje ogledala se u njegovim očima. Naslonio sam ruke na njegovo lice, približio nos njegovom, zatvorio oči i zastao. Uživao sam u trenutku. Nije mi trebalo ništa više. Samo mi. I vrijeme koje stoji.

 

U jednom trenutku pokraj nas su prošla dva električna automobila i znali smo da je vrijeme da krenemo. Ja sam opet vozio. Bilo je smiješno. Ja inače nemam vozačku za klasični automobil i ovakve prilike koristim baš kao igru. Nekoliko puta nam je oboma stalo srce od mojih skretanja u zavojima ali smo se i dobro nasmijali. Stigli smo do hotela.

 

Brzo smo došli u sobu. Na noćnom ormariću stajala je čaša od jutros. U njoj tek nešto malo vode. Rastopljen led.

 

Pustio sam da se i moja koža topi pod njegovim prstima. U jednom trenutku, dok me zgrabio za bedro i naslanjao svoju nogu na moju, pokušavajući mi skinuti majicu, jedno dugme je odletjelo u zrak. Čulo se kako je zvecnulo u lampu pokraj kreveta. Pitao sam ga “hoće li mi trgati samo robu, ali ne i srce?”. Šutio je. Zgrabio me za vrat dok sam ležao na trbuhu pokušavajući uhvatiti zrak od strasti. Osjećao sam ga svud po sebi i u sebi. Nismo znali gdje počinjemo i gdje završavamo. Disali smo kao jedan.

 

Vrijeme udvoje  je prolazilo brže nego jutros dok sam bio sam.

 

Poput cvijeta lotosa dali smo jedno drugome ne samo tijelo nego i dušu. Duboko smo se ukorijenili u srcu jedan drugome. I baš poput lotosa, izrasli iz blata svojih životnih situacija odlučili smo cvjetati najljepše što možemo jedan drugome.

 

Pročitao sam da su naši najintimniji emotivni odnosi naši najbolji učitelji. U ljubavi nitko nije u pravu niti u krivu, postoje dva učenika i dva učitelja. Pitanje je samo jesu li spremni jedan u drugome prepoznati neintegrirani dio sebe. Potrebna je hrabrost! Baš kao kad ružu primite… poneki trn će vas ubosti ali zbog ljepote cvijeta spremni ste to malo pretrpjeti.

 

Večer je.

 

U zraku neobično osjećam cimet i vaniliju… ne znam je li to okus slatkog došao zbog unutarnjeg osjećaja radosti ili mi se baš jede neki desert. Ljubavnički momenti su neobični.

 

Približio mi se opet s leđa, naslonio glavu na rame i rekao “ne, trgati ću samo tvoje majice i poneke hlače… i košulje… to ćeš i tako uvijek moći kupiti novo. Za srce ne brini! Njega ću čuvati!”

 

Između oblaka stidljivo je virio mjesec. I tek lagano strujanje zraka pomicalo je hotelsku zavjesu. Vruće je.

 

Zaista, ne pitajte me o istinitosti ovih priča… I odakle znam detalje. #mirisnepriče dokaz su da život imitira umjetnost. I obrnuto. Sve je možda izmišljeno, a možda i nije. Nije niti važno. Inače ovu priču mirisno najbolje dočarava svijeća BRIONI.

#mirisnepriče Brijuni

foto: Sanjin Kaštelan

 

Post a Comment

#SANJAJOSTVARUJBUDI