U Istri, gdje se miješaju blaga mediteranska klima s bujnim zelenilom i povijest seže daleko u prošlost, tkaju se i bujne niti starih priča i legendi koje čine ovaj kraj čarobnim i neodoljivim.
Istra nije samo zemlja prepoznatljiva po svojim predivnim pejzažima i izvrsnoj hrani; ona je i dom brojnih legendi koje oživljavaju prošlost i daju joj posebnu čar.
Divovi koji su hodali ovim krajem, vile koje su plesale pod mjesecom, vampiri skriveni u tminama noći, zmajevi koji su zasjenjivali nebo, vještice koje su tkale čarolije, svetci koji su pronosili vjeru i kraljevi koji su vladali svojim carstvima – svi su oni dio živopisnog tkanja istarske povijesti.
Evo nekih istarskih legendi koje morate znati…
Veli Jože
Legende kažu da su u Istri u prošlosti živjeli mnogi divovi, koje su patuljci iz pakosti otrovali, ostavivši po jednog u svakom gradu da im služi. Divovi su radili najteže poslove, gradili gradove na brežuljcima, a zauzvrat su dobivali samo prijezir i omalovažavanje.
Veli Jože služio je Motovuncima. Div bi ponekad protresao gradski zvonik da napakosti svojim zlobnim vlasnicima.
Jednog dana su ga poslali u Veneciju. Na brodu je upoznao galijota Iliju, koji ga je naučio važnosti slobode.
Galija je nestala u oluji, a Jože se spasio i odlučio nagovoriti ostale divove na pobunu. Ipak, od pobune nije bilo ništa jer su prepredeni patuljci divove podmitili zlatom i vinom. Tako su se svi divovi, osim Velog Jože, vratili u svoje gradove i ponovno postali robovi. Veli Jože se povukao u goru i odlučio pričekati bolji trenutak za ostvarenje slobode.
Možda još uvijek čeka, skriven na brežuljku s pogledom na dolinu rijeke Mirne?
Legenda o posljednjem histarskom kralju Epulonu
U drugom stoljeću prije Krista istarskim su poluotokom vladali Histri, jedno od ilirskih plemena.
Rimljani su nekoliko puta pokušavali osvojiti Istru, no vojnici bi se uvijek napili jer su Histri za sobom ostavljali prazne kuće pune vina.
Naposljetku su Rimljani poslali jaku vojsku koja je stjerala histarske vojnike, na čelu s kraljem Epulonom, sve do samog juga Istre, do utvrde Nezakcij blizu današnje Pule.
Histri su mjesecima odolijevali napadima osvajača. No, kada su Rimljani skrenuli rijeku, Histri su shvatili da će u utvrdi pomrijeti od žeđi. Ne želeći se živi predati Rimljanima, kralj Epulon, njegova obitelj i suborci popeli su se na vrh zidina i pozabijali si mačeve u prsa.
Ovaj događaj impresionirao je čak i Julija Cezara, koji je o njemu pisao u svojim memoarima.
Legenda o Rozamundi iz Sipra
Uz Sipar se vežu mnoge legende, a jednu od njih o lijepoj Rozamundi iz Sipra prenose generacije istrijana i danas.
U srednjem vijeku grad Sipar bio je velik i moćan, gospodar cijelog kraja, a njegovi su vlasnici bili najbogatiji u Istri. Gospodar grada u to vrijeme imao je lijepu kćer Rozamundu nad kojom je bdjeo bojeći se da ju koji mladić ne zapazi pa se više pomami za njegovim bogatstvom nego za kćerkinom ljepotom. Na jednoj od svojih šetnji podno bedema, Rozemunda je upoznala siromašnog, ali stasitog i mudrog pastira.
Planula je među njima iskrena ljubav i nisu se osvrtali na to da je ona iz plemenite, bogataške obitelji a on siromašan pastir. Za njihovu ljubav ubrzo je saznao Rozemundin otac koji je iz osvete Rosamundu prisilio da dane i noći provodi u svojim odajama, a pastira je protjerao u najudaljeniji kraj siparskog posjeda. Rozemunda je tugovala i na kraju se razboljela. Dolazili su sa svih strana liječnici koji su joj davali kojekakve lijekove, ali nisu pomagali.
Strogi otac bio je primoran, za spas kćeri, pozvati pastira i iskušati njegovu mudrost. Ako on izliječi njegovu kćer, dat će mu je za ženu. Na njegovu zapovijed morao je pastir u mozaiku pronaći dva istobojna kamenčića.
Na veliko čuđenje prisutnih dvorjana, pastir je brzo pronašao čak četiri istobojna kamena. U tome mu je pomogla vila ljubavi, svim prisutnima nevidljiva.
Otac, vlasnik Sipra, bio je primoran udati kćer za pastira koji nikome nije odao tajnu da mu je kamenčiće pokazala vila. Svadba je prošla u raskoši i veselju, a pastir je nakon smrti Rosamundina oca postao vlasnikom čitavog imanja.
Kapetan Morgan
Legenda kaže da je zloglasni gusar kapetan Henry Morgan, bježeći pred Englezima, svoje blago sakrio u drevnom istarskom kaštelu Dvigradu.
Morgan je bio strah i trepet Kariba, a svoje je ogromno blago prikupio pustošeći brodove blizu obala Kube, Cartagene i Granade.
Zbog nepoznatog se razloga zamjerio Englezima, koji su ga odlučili uhititi.
Vješti moreplovac Morgan nije htio lako predati svoje blago pa ga je odlučio sakriti. Uplovio je u Limski kanal, a zatim krenuo u potragu za idealnim mjestom za skrivanje blaga, koje je pronašao na ruševinama napuštenog kaštela Dvigrada.
Khm, jeste li spremni za pustolovinu potrage blaga?
Kruna kralja Tomislava
U 15.st. vodile su se borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje. Za tu je borbu vezana jedna legenda – legenda o kruni kralja Tomislava.
Kralj koji bi vladao ovim područjem morao je biti okrunjen s obje krune, hrvatskom krunom kralja Tomislava i ugarskom krunom Sv. Stjepana. Za ustoličenje se dakle trebalo dočepati i jedne i druge krune.
U 15.st. na jednom brodu koji je kretao od sjevera prema Napuljskom kraljevstvu nalazila su se i obilježja vlasti hrvatskog kralja, njegova kruna, žezlo i kraljevski plašt. Saznavši to, pobornici suprotne strane ukrcali su se na svoj brod i krenuli u potragu za brodom i, naravno, krunom, ali se brod s hrvatskom krunom sakrio u uvalu Blaz. Zbog straha da će se neprijatelj dočepati vrijednog tereta broda, barem tako kaže legenda, sva su obilježja vlasti sakrivena na tajno mjesto u uvali Blaz. Od tada se svemu gubi svaki trag.
I… nakon 300 godina muka, barem tako kaže legenda, u jednoj se prilici ponovno pojavila kruna, a zatim i opet nestala bez traga.
Bilo je to za vrijeme Venecije, kada je mletački namjesnik radio „đir“ po Istri i sakupljao porez. Kod obilaska svakog mjesta seoski župan ga je morao počastiti, a, već s obzirom na ture koje je namjesnik radio, trebao mu je pružiti i prenoćište.
Tako je mletački namjesnik došao u selo Belavići blizu Blaza, a navečer je trebao večerati i prespavati kod seoskog župana Grge Belavića. Bile je to poprilično bogata večera, uz to se popilo i podosta vina tako da su se tijekom večere i župan i njegovi gosti ponapili. U takvoj pijanoj atmosferi Grgo Belavić je nakratko nestao, da bi se nakon kratkog vremena pojavio… ali na sebi je imao imao krunu kralja Tomislava, kraljevski plašt i žezlo. Nakratko prošetavši pred veselim gostima Belavić se povukao, te vratio kao da se ništa desilo nije.
Idući dan, otrijeznivši se, svjedoci tog neobičnog događaja priupitali su ga, još nesigurni što su to uopće vidjeli, o detaljima prethodne večeri. No, Grgo Belavić zadržao je ipak tajnu za sebe, pa je tako sve pripisano vrlo veseloj atmosferi te pretjeranoj konzumaciji alkohola.
Kako god, Grgo je dao materijala raznim tragačima za blagom te i dan danas područje Blaza i okolice pretražuju oni do kojih je došla ova legenda.
Atila, bič Božji
Atila je pustošio i ovim krajevima, sve dok se njegove trupe nisu prestrašile grožnjanskih zvona koja su se sama pokrenula, a sam Atila navodno skončao na Božjem Polju kod Vižinade, kada ga je pastir kamenom pogodio u oko.
Ove legende nisu tek puki mitovi iz prošlih vremena; one su duboko usađene u dušu Istrijana i žive i danas kroz njihove napore da ih sačuvaju i proslave. Festivalske povorke, tradicionalne proslave, muzeji posvećeni starim pričama, knjige koje čuvaju usmenu predaju – sve to čini dio života Istrijana, čineći da te legende ne blijede, već naprotiv, postaju dio svakodnevnog života.
Legenda o nastanku Mirne
Stara legenda kaže kako su nekad davno, prije nego što su Istru naselili ljudi, u dolini dakle živjeli divovi. Najveći div bijaše dobre volje, pa je zaorao svojim ogromnim volovima i plugovima, te stvorio brazdu od jezera do mora u kojoj se otvorila rijeka, koju je nazvao po sebi Dragonja. Učinio je i drugu brazdu i nastala je rijeka, koju je nazvao po ženi Mirna. Duž doline rijeke Mirne proteže se Motovunska šuma – najpoznatije stanište tartufa. Khmmm…
Istra je uistinu poput knjige s bezbrojnim stranicama, a svako istarsko mjesto čuva barem jednu legendu, svako brdo i dolina krije svoju priču.
Kroz ove priče, Istrijani čuvaju svoju baštinu i naslijeđe, čineći da svaki kutak ovog prekrasnog poluotoka bude ispunjen misterijem i čarolijom prošlosti.
